U organizaciji Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo učenici drugog razreda naše Škole, u četvrtak 31.3.2022. godine, posjetili su Memorijalni centar „Potočari“ u Srebrenici.

Genocid u Srebrenici je najveći ratni zločin počinjen nakon Drugog svjetskog rata. Genocid je počinjen nad Bošnjacima, a broj žrtava je 8371 i nažalost on nije konačan.

U okviru ove posjete, učenici su posjetili mezarje, poklonili se žrtvama, obišli bivšu fabriku akumulatora u kojoj su bili zatočeni Bošnjaci u Srebrenici, a koju su holandske jedinice koristile kao svoju bazu.

Nakon upoznavanja sa halom u kojoj je stanovništvo tražilo spas, i čitanja ličnih iskustava stradalih stanovnika Srebrenice, učenici su imali mogućnost vidjeti izložbu u kojoj su izloženi predmeti pronađeni na teritoriji Podrinja.

Učenici su na kraju prisustvovali projekciji filma u kojem su prikazani video snimci napravljeni za vrijeme jula 1995. godine.
U pratnji naših učenika je bila profesorica historije Živana Ilić, i razrednici: Sanela Mehmedović, Nermina Oglečevac, Edina Filipović, Vildana Hadžimulić, Rešad Bojadžić, Mirela Zametica.

Subjektivni doživljaj naših učenika

Nije lahko skupiti osam hiljada kamenčića, iz potpune razonode, a kamoli osam hiljada živih bića. Ugasili su nadu poput plamena stare svijeće, koja više nikome ne treba. A oni su nama bili najpotrebniji. Budući doktori, naučnici, hanume dobrih manira i ponosni sportisti. Majke i očevi novih generacija Bošnjaka.

Vidjeli smo mezar male Fatime, nadaleko, svima poznate žrtve ovog zločina. Prije od svega, njena bubna opna zatreperila je zbog zvuka pucnja, umjesto nježnih riječi njene majke.

Bilo je tu, još mnogo bijelih nišana, započetih, ali nedovršenih priča. Kada se zapitamo koliko lijepih priča je ugasila zločinačka čizma, knedla se smješta u naše grlo.

Potpuna tišina je poput vela prekrila grad, a opet kao da je u svakoj ulici odzvanjao vrisak koji stvara jezu.

Ne volim tišinu.

Ovdje je moglo biti puno graje i smijeha, da vrijeme nije stalo u momentu najveće tišine naše "prijateljice" Evrope, i njenog nijemog posmatranja.

Pokušavano govoriti, koljena klecnu, usne se ne smiju otvoriti, jer se bojimo. Bojimo se da naše riječi nisu dovoljne da opišu sve ovo, ali jedino su sto možemo. Zato pričajmo. Slušajmo.

Svakim korakom tlo postaje nestabilnije, da li je tako izgledalo i svjedocima ovog događaja, koji bjehu iznevjereni i ostavljeni od svih? Sve im je postalo nesigurno.

Zaštićena zona.

Ta riječ je za njih imala snažno značenje, ali i najveće razočaranje. U svakom tekstu pronađemo slova sklopljena u ovu riječ, a njeno značenje u suzi majke koja samo u snu može biti uz sinove, nadanju sestre da dočeka brata na svojim vratima, čežnji kćerke da bar zna melodiju glasa njenog oca.

Posmatrali smo kolone kojima su mladići i muškarci koračali ka sigurnom, jer Srebrenica je samo u teoriji bila "zaštićena zona". Nepristupačan teren, nepovoljno vrijeme, ali borba za život je jača od svega.
A nama je danas teško hodati po našoj, sigurnoj zemlji. Pa zar smo toliko nezahvalni?

Pijemo vodu i gledamo u rijeku. Ta rijeka je zagađena, a bila je izvor života za ljude ovog područja.

Gledamo u nebo, sprema se kiša, refleksno se sklanjamo ispod musale. Odmah nam u glavi bude, pa ti ljudi nebo su smatrali svojim krovom. Koža se jezi, nije lahko.

Osjetimo zrak, drugačiji je nego u našem rodnom gradu. Osjeti se izdaja, miriše na strah da se ponovi.
A zar je išta bilo vrijedno kvarenja toga?

Snaga koju imaju preživjeli, prenosi se na svakog od nas. Pa kada prolazimo kraj ploče sa morem imena, zadržavamo suzu. Preplavljene emocije vladaju tijelom i u drugim slučajevima suza bi se presijala na suncu. Ovdje ne, ovdje je na snazi molitva.

Ulazimo u fabriku, sve je hladno poput srca onih koji učiniše sve ovo. Srce brže lupa, pred očima su slike, uznemirujuće ali realne. Ništa više nije dobro.

Izmoreni, mnogi su u najbezbrižnijem momentu sna ostajali bez svojih najdražih.

Posmatramo pisma, dokumente, dijelove odjeće, pa zar je taj komad papira ili tkanine jedino što ostade od savršenosti čovjekovog tijela i duha.

Žene su pamtile sve, konac oko ruke, materijal već pohabane majice, jer duša je znala da će to biti važno.
Nije promišljala da će to biti važno da prepoznavanje posmrtnih ostataka. Opet jeza. Sve je tiho.

A čak su mnogi bili djeca, odvojena sa majčinog krila ili otrgnuta iz zagrljaja. Mnogi susreti su bili posljednji. Nada da vidimo najsjajnije oči svojih najdražih bila je jača. Iako je sve slutilo istom.

Srebrenicu je nešto stegnulo, pritiskalo sav život u njoj, nije uspio ugušiti sjećanje.
Prenosi se.

Da pamtimo, da učimo istinu i ništa osim nje.
Da prenosimo svima.
Da ne zaboravimo.