Ko ubije nedužnog čovjeka kao da je cijeli svijet ubio, a ovdje su cijelu Planetu nebrojano puta ubili.
"Dok stojim na ovom mjestu, prkosan i nijem, imena kozaračkih šehida cvjetaju u mramorui i slažu se u mirisne bukete. Njihove nevine duše lebde ukletim prostorom kozaračke pitomine i pitaju se zašto. Dok stojim na ovom mjestu, dobijam krila i letim kao feniks i kuće mi krenu u susret sa bijelim fasadama kao pšenično brašno i nude cvijetne avlije pune sunca i naramke zrelog voća, po nebu cvjetaju duge, šareni mostovi prijateljstva što pokušavaju premostiti ponor porušen između čovjeka i čovjeka. Dok stojim, sa rukama ispruženim i dlanovima okrenutim nagore, kruh mi ide u susret, kruh i so, i vriju vrela i žubore potoci i odzvanja kikot dječiji uglazbljen u povjetarcu kozaračkom. Kada im časna imena spominjem kao da brda ljubavi istresam.
Dok stojim tako prkosan i nijem, molim Boga da; ako im nismo mogli sačuvati živote, da nam da snagu da ih sačuvamo od zaborava."
